Pratite nas na

Novosti

Dogodilo se na današnji datum, 16. mart

Objavljeno

na

Danas je ponedjeljak, 16. mart, 75. dan 2026. godine.

Do kraja godine ima 290 dana.

37. – Umro rimski car Tiberije Klaudije Neron Cezar Avgust, posinak Oktavijana Avgusta, koji je tokom vladavine od 14. godine n.e. osigurao granice Rimskog carstva bez novih osvajanja, popravio finansije i administraciju, posebno u provincijama. Prethodno se proslavio u vojnim pohodima u Germaniji, Panoniji i Dalmaciji. Pod starost je proglasio zakon „De majestate“ /Uvreda veličanstva/ i vladao sve okrutnije, 26. se povukao na ostrvo Kapri, a u Rimu je njegov miljenik – prefekt pretorijanaca Elije Sejan zaveo krvav režim u carevo ime. Nastojeći da se dočepa prijestola, Sejan je ubio carevog sina Julija Druza, poslije čega je Tiberije naredio njegovo smaknuće.

1521. – Portugalski moreplovac Ferdinad Magelan Fernao de Magaljaeš stigao na Filipine, gdje je zatim poginuo u sukobu s domorocima. Poslije tri godine plovidbe oko svijeta u Španiju se 1522. od pet brodova vratila samo „Viktorija“ sa 18 članova posade. Putovanjem je dokazano da je Zemlja okrugla.

1534. – Engleska prekinula sve veze sa Rimokatoličkom crkvom.

1736. – Umro italijanski kompozitor Đovani Batista Pergolezi, koji je komponovao u maniru napuljske bufo-opere, svježe, neposredne i vesele, sa životnim ličnostima, zanimljivim situacijama i melodikom bliskoj narodnoj. Djela: opera „Služavka gospodarica“, crkvena muzika „Stabat mater“.

1751. – Rođen američki državnik Džejms Medison, „otac američkog ustava“, predsjednik SAD od 1809. do 1817. S Aleksanderom Hamiltonom i DŽonom DŽejom je napisao „Federalističke spise“ radi pridobijanja podrške za ratifikaciju ustava kojim je, umjesto konfederacije, uveo čvršću uniju federalnih država SAD.

1787. – Rođen njemački fizičar Georg Simon Om, koji je otkrio odnos struje elektromotorne sile i otpora u električnom kolu, nazvan po njemu Omov zakon. Dao je znatan doprinos akustici, optici kristala i matematici. Jedinica za mjerenje električnog otpora u međunarodnom sistemu mjera njemu u čast nazvana je „om“.

1799. – Rođena Ana Atkins, britanska botaničarka i fotografkinja, prva žena koja je objavila knjigu ilustrovanih fotografija.

1839. – Otvoren francuski konzulat u Beogradu.

1851. – Španija zaključila konkordat sa Vatikanom, prema kojem je rimokatolička vjera postala jedina religija u državi, a crkva je stavila pod kontrolu obrazovanje i štampu.

1859. – Rođen ruski fizičar i elektroinženjer Aleksandar Stepanovič Popov, koji je pronašao i uspostavio prvu radio-telegrafsku vezu. Prije italijanskog pronalazača Giljelma Markonija konstruisao je prvi radio-prijemnik.

1881. – U Beogradu osnovana Željezničko-saobraćajna škola, koja je imala dva odjeljenja sa po 50 učenika. Po završetku dvogodišnjeg školovanja učenici su upućivani na jednogodišnju praksu u Austriju ili Belgiju, gdje su polagali praktične i stručne ispite. Škola je prestala da radi 1884, a obnovljena je 1922. kao Državna željeznička saobraćajna škola.

1908. – U Kragujevcu osnovan Savez srpskih sokolova.

1917. – Dan poslije abdikacije ruskog cara Nikolaja Drugog njegov brat veliki vojvoda Mihailo, pod pritiskom boljševika, odrekao se krune, čime je poslije tri vijeka okončana vladavina dinastije Romanov. Cara Nikolaja Drugog, sve članove njegove porodice i poslugu, boljševici su, na osnovu naredbe vođe Oktobarske revolucije Vladimira Lenjina, likvidirali i potom iskasapili u Jekaterinburgu u julu 1918.

1918. – Moskva proglašena za glavni grad Sovjetske Rusije.

1923. – Rođen Vasa Popović, književnik, publicista i novinar. Popović se u književnosti javio zbirkom pjesama „Sremski zagrljaji“, štampanom 1952. godine. Dvije godine kasnije objavio je zbirku pripovjedaka „Volite se ljudi“. Uslijedilo je još desetak zbirki priča i jedan roman, koje karakteriše osoben tip humorističkog, šeretskog pripovijedanja, natopljenog beskrajnim čovjekoljubljem i toplinom. Popović je bio dugogodušnji novinar i urednik „Ježa“, „Politike“ i NIN-a. Autor je više humorističkih TV serija i antologije humora pod nazivom „Antologija leve strane“.

1925. – Umro njemački bakteriolog August fon Vaserman, koji je 1906. uveo metodu pregleda krvi /Vasermanova reakcija/, pomoću koje je utvrđivano postojanje sifilisa. Proučavao je i strukturu ćelija, antitoksine, uzroke tuberkuloze i raka i bavio se izolacijom i identifikacijom zaraznih klica.

1930. – Umro španski general Migel Primo de Rivera i Orbaneha, profašistički vojni diktator Španije od septembra 1923. do januara 1930. NJegov režim je pokušao da ujedini Španiju geslom „Jedna zemlja, jedna vjera, jedna monarhija“, ali nije uspio da stvori prihvatljiv politički sistem, pa je podnio ostavku pod pritiskom armije, čiju je podršku izgubio.

1934. – U Rimu potpisan italijansko-mađarsko-austrijski „Dunavski blok“, kojim je podržana ekspanzionistička politika Italije naspram „Male antante“ – Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunije.

1935. – Njemačka potpuno odbacila klauzule o razoružanju, predviđene Versajskim ugovorom kojim je okončan Prvi svjetski rat.

1939. – Slovačka, dan pošto su trupe nacističke NJemačke okupirale Češku, prema direktivi Adolfa Hitlera, proglašena za „nezavisnu državu“, čime je ostvaren njegov plan za pokoravanje Čehoslovačke.

1940. – Rođen italijanski filmski režiser Bernardo Bertoluči, čije filmove odlikuje radikalno kritički odnos prema stvarnosti i nastojanje da protumači zakonitosti građanskog svijeta i psihološke probleme čovjeka u njemu. Filmovi: „Prije revolucije“, „Partner“, „Strategija pauka“, „Konformista“, „Posljednji tango u Parizu“, „Dvadeseti vijek“, „Mjesec“, „Smiješan čovjek“, „1900“, „Posljednji kineski car“.

1953. – Josip Broz Tito doputovao u Veliku Britaniju, što je bila prva posjeta šefa jugoslovenske države jednoj zapadnoj zemlji poslije Drugog svjetskog rata.

1962. – Lansiran prvi sovjetski satelit iz serije „Kosmos“.

1968. – Trupe SAD u Vijetnamskom ratu masakrirale najmanje 500 vijetnamskih civila u selu Mi Laj, među kojima mnogo djece, žena i žena trudnica. Taj ratni zločin je, kad je kasnije otkriven, izazvao talas ogorčenih osuda u svijetu i u američkoj javnosti, ali počinioci nisu kažnjeni.

1978. – Teroristička organizacija „Crvene brigade“ u Rimu otela bivšeg italijanskog premijera Alda Mora. Teroristi su ga držali u zatočeništvu do maja 1978. kad su ga ubili.

1993. – U podmetnutoj eksploziji u indijskom gradu Kalkuta poginulo 69 ljudi.

1998. – Vatikan izrazio žaljenje zbog toga što pojedini pripadnici Rimokatoličke crkve nisu učinili dovoljno da tokom Drugog svjetskog rata pomognu Jevrejima izloženim nacističkom progonu, ali je odbacio zahtjeve da osudi nesumnjivo mračnu ulogu koju je tokom rata i istrebljivanja, ne samo Jevreja, odigrao papa Pije Dvanaesti.

1999. – Evropska komisija podnijela kolektivnu ostavku – prvi put nakon osnivanja tog izvršnog tijela Evropske unije 1958. godine – na šta je 20 evropskih komesara primorano optužbama za niz prevara, neregularnosti i loše upravljanje finansijama.

2002. – Umro Danilo Stojković, pozorišni, filmski i TV glumac.

2006. – Beograd u Kanu proglašen za „Grad budućnosti centralnog dijela jugoistočne Evrope“, pobijedivši na takmičenju „Evropski gradovi i regioni budućnosti“ u 2006. i 2007. godini koje je organizovao „Fajnenšel tajms“.

2014. – Stanovnici Krima na referendumu o nezavisnosti odlučili o otcjepljenju od Ukrajine i priključenju Rusiji.

2025. – U požaru u diskoteci „Puls“ u Kočanima stradalo 62 ljudi, dok je povrijeđeno 193.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Nastavi čitati
Komentariši

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Novosti

Vukanovićev problem nije opozicija. Problem je opozicija koja želi da liči na vlast

Objavljeno

na

od

24Srpska


Nebojša Vukanović već godinama ima jedan politički problem. Ne zna da ćuti. Ne ćuti vlasti kada smatra da je korumpirana, bahata ili nedodirljiva. Ali ne ćuti ni ljudima iz opozicije kada procijeni da iza velikih riječi o promjenama počinju sitne kalkulacije, podjele funkcija i dogovori koji sve više liče na ono protiv čega se opozicija navodno bori.

Zbog toga ga je teško uklopiti u uredno nacrtane političke blokove. Za vlast je opozicionar. Za dio opozicije često je još veći problem. I možda upravo zato njegova politička pozicija danas zaslužuje pažnju. Nije dovoljno samo biti protiv SNSD-a Godinama se opoziciona politika u Republici Srpskoj svodi na jednu jednostavnu formulu: skloniti SNSD. Razumljivo.

Nakon dugogodišnje vlasti, ozbiljne kritike institucija, partijskog zapošljavanja, stanja u javnim preduzećima i brojnih afera, opozicija ima ogroman prostor da govori o odgovornosti vlasti. Vukanović taj prostor koristi bez mnogo diplomatskog jezika. Njegov politički identitet gotovo je izgrađen na frontalnoj kritici vlasti.

Ali upravo tu počinje njegov sukob sa dijelom opozicije. Za njega, barem prema onome što javno govori, nije dovoljno da neko kaže da je protiv SNSD-a. Pitanje je šta nudi umjesto njega. Ako se sistem partijskih dogovora zamijeni samo drugim partijama koje će praviti iste dogovore, gdje je promjena? Ako se kritikuje raspodjela funkcija u vlasti, a onda se prije izbora unutar opozicije pregovara kome pripada predsjednička kandidatura, kome Predsjedništvo BiH, a kome mandatar, koliko je taj model zaista drugačiji?

Upravo oko takvih sporazuma Vukanović se tokom proljeća sukobio sa drugim opozicionim liderima. Nacrt opozicionog sporazuma iz aprila i maja bavio se, između ostalog, raspodjelom kandidatura i političkih pozicija, dok je Vukanović odbio da ga prihvati pod ponuđenim uslovima.

Opozicija ne dobija oprost samo zato što je opozicija

U Republici Srpskoj postoji neobična politička navika. Kada opozicionar kritikuje vlast, to se smatra normalnim. Kada opozicionar kritikuje opoziciju, odmah slijedi pitanje: „Za koga radiš?“ Vukanović godinama odbija tu logiku. Ako smatra da Draško Stanivuković mijenja političke stavove u zavisnosti od publike, reći će to. Ako smatra da SDS pravi pogrešan dogovor, napadaće SDS. Ako misli da Branko Blanuša nije kandidat iza kojeg može stati, povući će podršku bez obzira na političku cijenu.

Tokom 2026. upravo je tako i postupao.

U maju je odbio dalje pregovore sa ostatkom opozicije i kandidovao se za srpskog člana Predsjedništva BiH, uz poruku da više ne želi da bude tretiran kao nečiji politički dodatak. Kasnije je veoma oštro kritikovao Blanušu i njegov odnos sa Stanivukovićem, iako je ranije imao drugačiji odnos prema njegovoj kandidaturi. Neko će to nazvati konfliktnošću. Neko principijelnošću.

Ali jedno je teško osporiti: Vukanović nije prihvatio pravilo da se o unutrašnjim problemima opozicije mora ćutati radi „višeg cilja“. Jer već smo jednom vidjeli šta znači „ćuti, samo da pobijedimo“ Tu dolazimo do ozbiljnijeg pitanja. Šta zapravo znači promjena vlasti? Promijeniti nekoliko imena? Promijeniti stranke na direktorskim mjestima? Jednu mrežu partijskih interesa zamijeniti drugom?

Ako je to cilj, onda Vukanović zaista predstavlja problem. Jer njegova retorika ide dalje od obične smjene vlasti. Njegova politička priča počiva na tvrdnji da treba mijenjati način na koji se vlada. To podrazumijeva sukob sa sadašnjom vlašću, ali potencijalno i sa budućim partnerima koji bi željeli da naslijede postojeći sistem umjesto da ga mijenjaju. Zato je mnogo lakše napraviti široku opozicionu koaliciju bez Vukanovićevih pitanja. Sjednete. Podijelite kandidature. Dogovorite ko koga podržava. Napravite zajedničku fotografiju. Saopštite da je opozicija jedinstvena.

Problem nastaje kada neko pita: dobro, a šta poslije? Ko će sutra kontrolisati novu vlast? Ovo je pitanje koje opozicija rijetko postavlja sama sebi. Godinama govori o kontroli sadašnje vlasti. S pravom. Ali ko će kontrolisati opoziciju ako postane vlast? Ko će prvi reći da novi ministar zapošljava stranačke ljude? Ko će reagovati ako se javno preduzeće ponovo pretvori u partijski plijen, samo pod drugom zastavom? Ko će kritikovati svog koalicionog partnera ako napravi ono zbog čega su godinama kritikovali SNSD?

Vukanovićev politički model podrazumijeva odgovor koji mnogim partijama nije naročito prijatan: kritikovaću i svog. Tu nastaje njegov problem sa klasičnom partijskom politikom. Stranke vole disciplinu. Koalicije vole kompromis. Vukanović politički živi od konflikta sa onim što smatra neprihvatljivim. To ga čini teškim partnerom.

Ali teško partnerstvo nije nužno isto što i loša politika. Stanivuković je možda najbolji primjer Odnos Vukanovića i Draška Stanivukovića vjerovatno najbolje pokazuje taj sukob dva koncepta opozicije. Jedan koncept kaže: treba okupiti što širi blok, napraviti političku infrastrukturu sposobnu da preuzme vlast i prihvatiti kompromise koji uz to dolaze. Drugi kaže: ako kompromisi postanu sami sebi svrha, onda će opozicija izgubiti razlog zbog kojeg je uopšte postojala.

Vukanović je tokom 2026. Stanivukovića javno optuživao za mijenjanje političkog nastupa i udaljavanje od politike koju je ranije zastupao. Stanivukovićevi saveznici na to imaju potpuno drugačiji pogled i njegovo ponašanje mogu predstavljati kao politički pragmatizam potreban za stvaranje šire većine. U tome i jeste suština njihovog sukoba. Nije riječ samo o dva ega. Riječ je o dvije različite ideje kako se dolazi do vlasti i šta se radi kada se do nje dođe. SNSD je vlast.

Zato mora podnositi najveću odgovornost Sve ovo, međutim, ne mijenja osnovnu političku činjenicu. SNSD i njegovi partneri dugo upravljaju Republikom Srpskom. Zbog toga odgovornost za stanje institucija, javnih preduzeća, političku kulturu, partijsku dominaciju i rezultate javnih politika prije svega pripada onima koji su vlast vršili.

Opozicija ne može biti odgovorna za ono čime nije upravljala. Ali jeste odgovorna za ono što građanima nudi kao alternativu. I tu Vukanović udara na obje strane. Vlasti poručuje da dugogodišnja politička moć ne znači pravo na Republiku Srpsku. Opoziciji poručuje da nezadovoljstvo vlašću ne znači automatski pravo da je naslijedi. To pravo se mora opravdati drugačijim ponašanjem.

Vukanović zato nije problem opozicije On je test opozicije. Test koliko zaista vjeruje u ono što govori. Ako se traži transparentnost od vlasti, mora postojati i unutar opozicije. Ako se osuđuje politička trgovina vlasti, ne može se ista stvar predstavljati kao mudra strategija kada je rade opozicione partije.

Ako se traži odgovornost SNSD-a, onda mora postojati spremnost da se sutra traži odgovornost i od vlastitog ministra, direktora ili predsjednika. To je mnogo teži oblik opozicione politike. Lakše je biti protiv jednog čovjeka ili jedne stranke. Mnogo je teže biti protiv principa koji je godinama proizvodio isti sistem, bez obzira na to ko ga kontroliše. Zato Vukanović iritira gotovo sve. Vlast zato što je napada. Dio opozicije zato što odbija da joj unaprijed potpiše bjanko podršku.

A možda je upravo to njegova najvažnija politička poruka: promjena nema smisla ako novi ljudi samo preuzmu stare navike.

Republika Srpska ne treba manje kritike vlasti. Treba je više. Ali joj treba i opozicija koja je dovoljno ozbiljna da kritiku može podnijeti i unutar vlastitih redova. Jer prava provjera opozicionara ne dolazi dok napada vlast. Dolazi onda kada mora da bira između principa i vlastitog političkog saveznika.

Nastavi čitati

Novosti

OBORILI SERVER, ALI NISU UGASILI RIJEČ: 24 Srpska izdržala hakerski napad!

Objavljeno

na

od

24Srpska

Portal 24 Srpska juče se našao na meti hakerskog napada zbog kojeg je bio privremeno nedostupan, ali napad nije zaustavio redakciju. Dok je portal bio pod udarom, ekipa koja brine o tehničkoj zaštiti sistema radila je na otklanjanju problema i vraćanju pune funkcionalnosti.

Pokušali su da nas ugase. Nisu uspjeli.

Dok su pokušavali da obore server, 24 Srpska je nastavila da objavljuje informacije putem svoje Facebook stranice. Umjesto tišine – još glasnije. Umjesto povlačenja – nastavak rada.

Napad na portal nije ugasio ono što je najvažnije – riječ, novinarski rad i odlučnost da se informacije objavljuju.

Ko god da stoji iza napada, poruka je jasna: server se može napasti, sistem se može pokušati srušiti, ali redakcija koja ne odustaje ne može se ugasiti jednim klikom.

Tehničke ekipe nastavile su da rade na potpunoj zaštiti sistema, a 24 Srpska nastavlja tamo gdje je i bila – uz svoje čitaoce, uz Republiku Srpsku i uz pravo javnosti da zna šta se događa.

Pokušali su da nas sruše. Samo su nas učinili glasnijima.

Nastavi čitati

Novosti

ZAŠTO VUKAN I LjUBIŠA?

Objavljeno

na

od

24Srpska

Zato što su, u očima ovog portala, ostali na najtvrđoj opozicionoj liniji.

Zato što odbijaju političke kombinacije sa vlašću i zato što su mnogo prije posljednjeg snimka upozoravali na ono što nazivaju „Ćaci opozicijom“, formalno protiv vlasti, a spremnu na razgovore i dogovore daleko od očiju javnosti. Sve pod patronatom Beograda.

Snimak Branka Blanuše samo je tu raspravu izveo na čistac.

I baš zato danas mnogi povlače paralelu sa Draškom Stanivukovićem. I o njemu se nekada govorilo: samo da dođe do promjene, pa ćemo kasnije suditi po rezultatima. Poslije su uslijedile optužbe dijela nekadašnjih saveznika za „simbiozu“ sa SNSD-om i potpuno novi politički odnosi u Banjaluci.

Kritičari Blanuše sada upozoravaju da se ne ponovi isti obrazac: jedna retorika pred izbore, a druga politika nakon njih.

Zato se u dijelu opozicione javnosti pojavila i poruka da oni koji ne vide svog kandidata na listiću svoj politički stav mogu iskazati i simbolično, dopisivanjem imena Ljubiše Petrovića na glasački listić.

To, naravno, ne predstavlja važeći glas za Petrovića i može učiniti listić nevažećim. Ali kao politička poruka jasno pokazuje šta dio razočaranih opozicionih birača želi da kaže:

hoćemo opoziciju koja je opozicija i javno i iza zatvorenih vrata.

Nastavi čitati

Aktuelno

Copyright © 2026 24 Srpska. Sva prava zadržana.