Najnovija objava banjalučkog odbornika Igora Mandića dodatno je otvorila pitanje ko je u opoziciji zaista radio protiv vlasti, a ko je svoje političke račune naplaćivao preko Vukanovićeve energije, infrastrukture i birača.

„Najveći pobjednik ovih izbora je Igor Crnadak. Bravo, majstore! Još jedan mandat sa tuđih leđa“, napisao je Mandić, uz poruku koja je u opozicionim krugovima odjeknula mnogo snažnije nego što bi to neko želio.

Lista je nosila Vukanovićevo ime, ali je Crnadak na kraju osvojio najviše pojedinačnih glasova među kandidatima te liste. Prema preliminarnim podacima, dobio je 2.918 glasova, dok je cijela koalicija osvojila 23.460 glasova.

I tu počinje priča koja sada posebno boli Vukanovićeve pristalice.

Crnadak ima mandat.

Vukanović nema.

Upravo zbog ovakvih poruka, u dijelu opozicionih krugova za Crnatka se sve češće koristi nadimak – „počasni tetak“.

Mandić zato otvara pitanje koje mnogi u opoziciji očigledno ne žele javno da postave: kako je moguće da čovjek čije je ime bilo sinonim za listu ostane bez poslaničkog mandata, dok njegov koalicioni partner ulazi u Narodnu skupštinu?

Posebno je sporno djelovanje pojedinaca iz SDS-a. Marinko Božović i Darko Babalj u opozicionim krugovima već duže se povezuju sa strujom bliskom Drašku Stanivukoviću. Kandidatura Božovića za srpskog člana Predsjedništva BiH dodatno je produbila sukobe i podijelila opoziciono biračko tijelo, čime je, prema kritičarima takvog poteza, direktno oslabljena pozicija Nebojše Vukanovića.

A onda dolazi slučaj Igora Crnatka.

Čovjek koji se politički razišao sa Draškom Stanivukovićem i formirao vlastitu strukturu PDP-a Republike Srpske, u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi upravo preko Vukanovićeve liste.

Ironija je očigledna: Vukanović je ostao bez poslaničkog mandata, dok je jedan od onih koji su politički profitirali od njegove liste dobio novi mandat.

Zato danas posebno odzvanja Mandićeva poruka o „najvećem pobjedniku izbora“.

Ako je Crnadak zaista najveći pobjednik – postavlja se pitanje čiji je to uspjeh? Njegov lični ili uspjeh politike i infrastrukture Nebojše Vukanovića?

Upravo zato Igor Mandić danas predstavlja rijedak glas unutar opozicionog bloka koji bez uvijanja proziva političke kalkulacije i takozvane „beton koalicije“.

I dok se jedni nakon izbora proglašavaju pobjednicima, činjenice ostaju: Vukanović je ostao bez poslaničkog mandata, pojedini političari su preko njegove liste nastavili svoje karijere, a opozicione strukture koje su trebale da budu saveznici međusobno su se iscrpljivale u borbi za pozicije.

Igor Mandić očigledno smatra da je vrijeme da se o tome otvoreno govori.

Samo dan nakon izbornog poraza, Srpska demokratska stranka ušla je u novi, još dublji sukob. Umjesto smirivanja strasti i analize rezultata, rukovodstvo stranke povuklo je potez koji je otvorio novo pitanje – da li se odgovornost za izborni rezultat pokušava prebaciti na jednog od najprepoznatljivijih lokalnih funkcionera SDS-a?

Gradonačelnik Bijeljine i član Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a Ljubiša Petrović isključen je iz stranke odlukom predsjednika Branka Blanuše. Kao razlog navedeno je kršenje Statuta i javna podrška kandidatima drugih političkih organizacija na izborima.

Petrović je otvoreno podržao Nebojšu Vukanovića u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, i upravo je ta podrška očigledno postala jedna od ključnih tačaka sukoba sa vrhom SDS-a.

A nakon odluke o isključenju – SDS je proključao.

Iz bijeljinskog SDS-a javno su postavljena pitanja o tome zašto je nakon izbornog rezultata prvi potez rukovodstva bio izbacivanje Petrovića, umjesto preuzimanja odgovornosti za rezultat cijele stranke.

Posebno odjekuje pitanje koje su iz SDS-a Bijeljina uputili javnosti: da li je Petrovićevo isključenje dio nekakvog dogovora između Branka Blanuše i Milorada Dodika?

U isto vrijeme, iz samog vrha stranke stižu pozivi na odgovornost.

Milan Miličević poručio je da bi nakon izbornog rezultata koji je, kako navodi, istorijski minimum za SDS, predsjednik stranke trebalo da ponudi ostavku, zajedno sa rukovodstvom.

Još direktniji je bio u poruci da se autoritet u SDS-u ne može graditi „čistkama i isključenjima“, već razgovorom, konsultacijama, odlukama stranačkih organa i izbornim rezultatom.

Miličević je pozvao Blanušu da povuče odluku o isključenju Petrovića i sazove sjednicu Glavnog odbora i Skupštine SDS-a.

Slična poruka stiže i od Želimira Neškovića, koji upozorava da nije vrijeme za nove podjele i da odgovornost za loš izborni rezultat prvenstveno snosi rukovodstvo stranke.

Aleksandra Pandurević takođe je ocijenila Blanušinu odluku kao nestatutarnu i zatražila njegovu ostavku.

Dakle, pitanje više nije samo zašto je Ljubiša Petrović izbačen.

Pitanje je zašto se nakon izbornog rezultata koji je otvorio ozbiljna pitanja o budućnosti SDS-a prvo krenulo u obračun unutar stranke.

Petrović je godinama jedan od najprepoznatljivijih ljudi SDS-a u Semberiji i gradonačelnik Bijeljine. Njegova odluka da javno podrži Vukanovića pokazala je ono što je već duže vrijeme očigledno – da dio opozicionog biračkog tijela ne prihvata političke dogovore vrhova stranaka i da traži drugačiji opozicioni nastup.

Upravo je Nebojša Vukanović na ovim izborima pokazao da takva politika ima svoje biračko tijelo. Njegova podrška nije nestala uprkos snažnom pritisku sa različitih strana, a Petrović je odlučio da stane uz njega javno i bez kalkulacije.

Zato Petrovićeva poruka nakon isključenja ima posebnu težinu.

„Još nije zvonilo, i dalje traje nastava! Ćeraćemo se još! Živjela Srpska demokratska stranka! Živio narod!“

Petrović je najavio i pravnu borbu protiv odluke o isključenju, tvrdeći da je nezakonita.

Istovremeno, Ognjen Bodiroga brani odluku rukovodstva i tvrdi da je „pročišćavanje SDS-a počelo“, pozivajući se na Statut i princip da pravila moraju važiti jednako za sve.

Tako se pitanje Petrovića odavno pretvorilo u pitanje mnogo veće od jednog stranačkog disciplinskog postupka.

To je pitanje kakav SDS uopšte želi da bude.

Petrović je izbačen iz SDS-a, ali njegov politički uticaj nije time nestao.

Nebojša Vukanović ostvario je rezultat koji, posmatran kroz odnos uloženog i dobijenog, predstavlja jedan od najupečatljivijih uspjeha ovih izbora. Kao kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH osvojio je 93.389 glasova, dok je njegova Lista za pravdu i red, uprkos potpunoj političkoj i medijskoj izolaciji koju je imao za protivnike, pokazala da može da se nametne kao ozbiljna politička snaga.

Posebno je značajan rezultat u Banjaluci. „U kampanju smo uložili skromna sredstva, oko 100 000 maraka sa svim troškovima, najmanje 10 ili 20 puta manje od Jelene Trivić i Vlada Đajića, koji nisu prešli cenzus, a drago mi je da sam u Banjaluci imao više glasova od Marinka Božovića, ali i Draška Stanivukovića, kao nosioca liste PSS-a, iako su svi bili protiv mene“, poručio je Vukanović na konferencji za medije.

Upravo tu se vidi posebna težina rezultata Liste za pravdu i red. Biti treća politička snaga u Banjaluci, gradu u kojem se godinama prepliću interesi velikih stranaka, gradskih struktura i brojnih opozicionih grupa, za stranku koja raspolaže neuporedivo skromnijim resursima predstavlja ogroman politički uspjeh.

Posebno je značajno što su pojedini politički projekti koji su u kampanju ušli sa velikim finansijskim, organizacionim i medijskim resursima ostali ispod izbornog cenzusa. Vukanovićev rezultat zato nije samo broj na zbirnoj listi CIK-a, već pokazatelj da politička organizacija može napraviti ozbiljan rezultat i bez ogromne infrastrukture, skupih kampanja i snažne medijske podrške.

Vukanović je, za razliku od dijela opozicione scene, ostao dosljedan svom političkom kursu. Nije birao kompromise koji bi mu donijeli komotniju poziciju, nije mijenjao stavove zavisno od toga ko mu je trenutno saveznik, niti je pokušavao da se dopadne svima. Cijenu takve politike platio je potpunom izolacijom i napadima sa različitih strana, ali je istovremeno sačuvao ono što je za političara najteže sačuvati – prepoznatljivost i povjerenje dijela birača.

Zato se njegov izborni rezultat može posmatrati i kao svojevrsna moralna pobjeda.

Jer, kada kandidat sa skromnim sredstvima, bez velike stranačke mašinerije i uz otvoreno protivljenje gotovo čitave političke scene uspije da osvoji gotovo 100.000 glasova i svoju stranku pozicionira među tri najjače političke opcije u Banjaluci, teško je takav rezultat nazvati neuspjehom.

Naprotiv. Za Vukanovića i Listu za pravdu i red ovo je dokaz da postoji prostor za politiku koja se ne zasniva na političkim kalkulacijama, već na direktnom obraćanju biračima.

I upravo zbog toga, Vukanović iz ovih izbora izlazi kao jedan od njihovih najvećih političkih dobitnika – a za svoje pristalice i kao moralni pobjednik.