Portal 24 Srpska juče se našao na meti hakerskog napada zbog kojeg je bio privremeno nedostupan, ali napad nije zaustavio redakciju. Dok je portal bio pod udarom, ekipa koja brine o tehničkoj zaštiti sistema radila je na otklanjanju problema i vraćanju pune funkcionalnosti.

Pokušali su da nas ugase. Nisu uspjeli.

Dok su pokušavali da obore server, 24 Srpska je nastavila da objavljuje informacije putem svoje Facebook stranice. Umjesto tišine – još glasnije. Umjesto povlačenja – nastavak rada.

Napad na portal nije ugasio ono što je najvažnije – riječ, novinarski rad i odlučnost da se informacije objavljuju.

Ko god da stoji iza napada, poruka je jasna: server se može napasti, sistem se može pokušati srušiti, ali redakcija koja ne odustaje ne može se ugasiti jednim klikom.

Tehničke ekipe nastavile su da rade na potpunoj zaštiti sistema, a 24 Srpska nastavlja tamo gdje je i bila – uz svoje čitaoce, uz Republiku Srpsku i uz pravo javnosti da zna šta se događa.

Pokušali su da nas sruše. Samo su nas učinili glasnijima.

Zato što su, u očima ovog portala, ostali na najtvrđoj opozicionoj liniji.

Zato što odbijaju političke kombinacije sa vlašću i zato što su mnogo prije posljednjeg snimka upozoravali na ono što nazivaju „Ćaci opozicijom“, formalno protiv vlasti, a spremnu na razgovore i dogovore daleko od očiju javnosti. Sve pod patronatom Beograda.

Snimak Branka Blanuše samo je tu raspravu izveo na čistac.

I baš zato danas mnogi povlače paralelu sa Draškom Stanivukovićem. I o njemu se nekada govorilo: samo da dođe do promjene, pa ćemo kasnije suditi po rezultatima. Poslije su uslijedile optužbe dijela nekadašnjih saveznika za „simbiozu“ sa SNSD-om i potpuno novi politički odnosi u Banjaluci.

Kritičari Blanuše sada upozoravaju da se ne ponovi isti obrazac: jedna retorika pred izbore, a druga politika nakon njih.

Zato se u dijelu opozicione javnosti pojavila i poruka da oni koji ne vide svog kandidata na listiću svoj politički stav mogu iskazati i simbolično, dopisivanjem imena Ljubiše Petrovića na glasački listić.

To, naravno, ne predstavlja važeći glas za Petrovića i može učiniti listić nevažećim. Ali kao politička poruka jasno pokazuje šta dio razočaranih opozicionih birača želi da kaže:

hoćemo opoziciju koja je opozicija i javno i iza zatvorenih vrata.

Priča o susretu Branka Blanuše i Milorada Dodika dobila je novu dimenziju.

Kada se snimak prvi put pojavio u javnosti, objašnjenje predsjednika SDS-a bilo je prilično jednostavno: razgovaralo se o problemima koje SDS ima zbog američkih sankcija, ugašenog računa i nemogućnosti da dobije novac koji stranci pripada iz budžeta.

Nekoliko dana kasnije, međutim, Blanuša o istom sastanku govori znatno šire.

U intervjuu za Srpskainfo potvrdio je da se nije sastao sa Igorom, već sa Miloradom Dodikom, te da sastanak namjerno nije održan ni u prostorijama SDS-a ni SNSD-a. Sam priznaje i da priroda susreta nije bila takva da se išlo ka tome da on dobije veću medijsku pažnju.

Drugim riječima: nije baš bilo predviđeno da javnost za taj razgovor zna.

Ali još je zanimljiviji odgovor na pitanje o čemu se razgovaralo.

Problem finansiranja SDS-a, kaže Blanuša, jeste bio prioritet. Ali nije bio i jedina tema.

Govorilo se, prema njegovim riječima, i o „svim aktuelnim stvarima“ o kojima razgovaraju predsjednici dvije najveće stranke u Republici Srpskoj. A onda dodaje nešto što do sada nismo čuli: bilo je razgovora, pa i saglasnosti, da stranke iz Republike Srpske treba da imaju jedinstven nastup na nivou BiH.

Tu priča o „običnom sastanku zbog finansiranja“ već postaje nešto sasvim drugo.

Ako su dvojica predsjednika stranaka razgovarala o aktuelnim političkim pitanjima i ako je o nekim od tih pitanja postignuta saglasnost, onda javnost ima pravo da zna šta je sve bilo na stolu.

Posebno zato što sam Blanuša u istom odgovoru kaže da o nekim stvarima „ne treba detaljisati previše“.

Zašto ne treba?

Koja su to pitanja o kojima su Milorad Dodik i Branko Blanuša razgovarali, ali o kojima predsjednik SDS-a danas ne želi previše da detaljiše?

I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela intervjua.

Novinar ga direktno podsjeća na poruku koja je stizala iz SNSD-a – da „ništa nije problem dok se drži dogovora“ – i pita ga: o kakvom dogovoru oni govore?

Blanušin odgovor:

„To morate pitati njih.“

Potom kaže da on ne zna o kakvom je dogovoru riječ.

I upravo tu ostaje najveća rupa u čitavoj priči.

S jedne strane, Blanuša sada sam kaže da je na sastanku bilo razgovora o širim političkim temama i da je o jednom pitanju postojala čak i saglasnost.

S druge strane, kada ga pitaju šta znači poruka da treba da se „drži dogovora“, odgovor je da se pita SNSD.

Takođe saznajemo još nešto što ranije nije bilo poznato: Blanuša na sastanak nije došao sam. Prema njegovim riječima, prisustvovao je još jedan funkcioner SDS-a, ujedno kandidat na listi, koji je na neki način i posredovao da do susreta dođe. Ime tog funkcionera u intervjuu nije saopšteno.

I zato sada više nije dovoljno pitati samo zašto se Blanuša sastao sa Dodikom.

Pitanja su mnogo konkretnija:

Ko je funkcioner SDS-a koji je posredovao u organizovanju sastanka?

O kojim se sve „aktuelnim stvarima“ razgovaralo?

O čemu je još postojala saglasnost?

Šta je to o čemu, kako sam Blanuša kaže, „ne treba detaljisati previše“?

I, na kraju, kakav je to dogovor na koji se aludira iz SNSD-a?

Blanuša kategorički tvrdi da SDS poslije izbora neće formirati vlast sa SNSD-om i da takva priča „nimalo ne stoji“.

To je jasan politički stav.

Ali upravo zato bi jednako jasan trebalo da bude i odgovor o sadržaju susreta koji je, po njegovim sadašnjim riječima, bio mnogo više od razgovora o jednom blokiranom stranačkom računu.

Snimak je otvorio priču.

Blanušin novi intervju je nije zatvorio. Naprotiv, otvorio je još više pitanja.