Nebojša Vukanović već godinama ima jedan politički problem. Ne zna da ćuti. Ne ćuti vlasti kada smatra da je korumpirana, bahata ili nedodirljiva. Ali ne ćuti ni ljudima iz opozicije kada procijeni da iza velikih riječi o promjenama počinju sitne kalkulacije, podjele funkcija i dogovori koji sve više liče na ono protiv čega se opozicija navodno bori.
Zbog toga ga je teško uklopiti u uredno nacrtane političke blokove. Za vlast je opozicionar. Za dio opozicije često je još veći problem. I možda upravo zato njegova politička pozicija danas zaslužuje pažnju. Nije dovoljno samo biti protiv SNSD-a Godinama se opoziciona politika u Republici Srpskoj svodi na jednu jednostavnu formulu: skloniti SNSD. Razumljivo.
Nakon dugogodišnje vlasti, ozbiljne kritike institucija, partijskog zapošljavanja, stanja u javnim preduzećima i brojnih afera, opozicija ima ogroman prostor da govori o odgovornosti vlasti. Vukanović taj prostor koristi bez mnogo diplomatskog jezika. Njegov politički identitet gotovo je izgrađen na frontalnoj kritici vlasti.
Ali upravo tu počinje njegov sukob sa dijelom opozicije. Za njega, barem prema onome što javno govori, nije dovoljno da neko kaže da je protiv SNSD-a. Pitanje je šta nudi umjesto njega. Ako se sistem partijskih dogovora zamijeni samo drugim partijama koje će praviti iste dogovore, gdje je promjena? Ako se kritikuje raspodjela funkcija u vlasti, a onda se prije izbora unutar opozicije pregovara kome pripada predsjednička kandidatura, kome Predsjedništvo BiH, a kome mandatar, koliko je taj model zaista drugačiji?
Upravo oko takvih sporazuma Vukanović se tokom proljeća sukobio sa drugim opozicionim liderima. Nacrt opozicionog sporazuma iz aprila i maja bavio se, između ostalog, raspodjelom kandidatura i političkih pozicija, dok je Vukanović odbio da ga prihvati pod ponuđenim uslovima.
Opozicija ne dobija oprost samo zato što je opozicija
U Republici Srpskoj postoji neobična politička navika. Kada opozicionar kritikuje vlast, to se smatra normalnim. Kada opozicionar kritikuje opoziciju, odmah slijedi pitanje: „Za koga radiš?“ Vukanović godinama odbija tu logiku. Ako smatra da Draško Stanivuković mijenja političke stavove u zavisnosti od publike, reći će to. Ako smatra da SDS pravi pogrešan dogovor, napadaće SDS. Ako misli da Branko Blanuša nije kandidat iza kojeg može stati, povući će podršku bez obzira na političku cijenu.
Tokom 2026. upravo je tako i postupao.
U maju je odbio dalje pregovore sa ostatkom opozicije i kandidovao se za srpskog člana Predsjedništva BiH, uz poruku da više ne želi da bude tretiran kao nečiji politički dodatak. Kasnije je veoma oštro kritikovao Blanušu i njegov odnos sa Stanivukovićem, iako je ranije imao drugačiji odnos prema njegovoj kandidaturi. Neko će to nazvati konfliktnošću. Neko principijelnošću.
Ali jedno je teško osporiti: Vukanović nije prihvatio pravilo da se o unutrašnjim problemima opozicije mora ćutati radi „višeg cilja“. Jer već smo jednom vidjeli šta znači „ćuti, samo da pobijedimo“ Tu dolazimo do ozbiljnijeg pitanja. Šta zapravo znači promjena vlasti? Promijeniti nekoliko imena? Promijeniti stranke na direktorskim mjestima? Jednu mrežu partijskih interesa zamijeniti drugom?
Ako je to cilj, onda Vukanović zaista predstavlja problem. Jer njegova retorika ide dalje od obične smjene vlasti. Njegova politička priča počiva na tvrdnji da treba mijenjati način na koji se vlada. To podrazumijeva sukob sa sadašnjom vlašću, ali potencijalno i sa budućim partnerima koji bi željeli da naslijede postojeći sistem umjesto da ga mijenjaju. Zato je mnogo lakše napraviti široku opozicionu koaliciju bez Vukanovićevih pitanja. Sjednete. Podijelite kandidature. Dogovorite ko koga podržava. Napravite zajedničku fotografiju. Saopštite da je opozicija jedinstvena.
Problem nastaje kada neko pita: dobro, a šta poslije? Ko će sutra kontrolisati novu vlast? Ovo je pitanje koje opozicija rijetko postavlja sama sebi. Godinama govori o kontroli sadašnje vlasti. S pravom. Ali ko će kontrolisati opoziciju ako postane vlast? Ko će prvi reći da novi ministar zapošljava stranačke ljude? Ko će reagovati ako se javno preduzeće ponovo pretvori u partijski plijen, samo pod drugom zastavom? Ko će kritikovati svog koalicionog partnera ako napravi ono zbog čega su godinama kritikovali SNSD?
Vukanovićev politički model podrazumijeva odgovor koji mnogim partijama nije naročito prijatan: kritikovaću i svog. Tu nastaje njegov problem sa klasičnom partijskom politikom. Stranke vole disciplinu. Koalicije vole kompromis. Vukanović politički živi od konflikta sa onim što smatra neprihvatljivim. To ga čini teškim partnerom.
Ali teško partnerstvo nije nužno isto što i loša politika. Stanivuković je možda najbolji primjer Odnos Vukanovića i Draška Stanivukovića vjerovatno najbolje pokazuje taj sukob dva koncepta opozicije. Jedan koncept kaže: treba okupiti što širi blok, napraviti političku infrastrukturu sposobnu da preuzme vlast i prihvatiti kompromise koji uz to dolaze. Drugi kaže: ako kompromisi postanu sami sebi svrha, onda će opozicija izgubiti razlog zbog kojeg je uopšte postojala.
Vukanović je tokom 2026. Stanivukovića javno optuživao za mijenjanje političkog nastupa i udaljavanje od politike koju je ranije zastupao. Stanivukovićevi saveznici na to imaju potpuno drugačiji pogled i njegovo ponašanje mogu predstavljati kao politički pragmatizam potreban za stvaranje šire većine. U tome i jeste suština njihovog sukoba. Nije riječ samo o dva ega. Riječ je o dvije različite ideje kako se dolazi do vlasti i šta se radi kada se do nje dođe. SNSD je vlast.
Zato mora podnositi najveću odgovornost Sve ovo, međutim, ne mijenja osnovnu političku činjenicu. SNSD i njegovi partneri dugo upravljaju Republikom Srpskom. Zbog toga odgovornost za stanje institucija, javnih preduzeća, političku kulturu, partijsku dominaciju i rezultate javnih politika prije svega pripada onima koji su vlast vršili.
Opozicija ne može biti odgovorna za ono čime nije upravljala. Ali jeste odgovorna za ono što građanima nudi kao alternativu. I tu Vukanović udara na obje strane. Vlasti poručuje da dugogodišnja politička moć ne znači pravo na Republiku Srpsku. Opoziciji poručuje da nezadovoljstvo vlašću ne znači automatski pravo da je naslijedi. To pravo se mora opravdati drugačijim ponašanjem.
Vukanović zato nije problem opozicije On je test opozicije. Test koliko zaista vjeruje u ono što govori. Ako se traži transparentnost od vlasti, mora postojati i unutar opozicije. Ako se osuđuje politička trgovina vlasti, ne može se ista stvar predstavljati kao mudra strategija kada je rade opozicione partije.
Ako se traži odgovornost SNSD-a, onda mora postojati spremnost da se sutra traži odgovornost i od vlastitog ministra, direktora ili predsjednika. To je mnogo teži oblik opozicione politike. Lakše je biti protiv jednog čovjeka ili jedne stranke. Mnogo je teže biti protiv principa koji je godinama proizvodio isti sistem, bez obzira na to ko ga kontroliše. Zato Vukanović iritira gotovo sve. Vlast zato što je napada. Dio opozicije zato što odbija da joj unaprijed potpiše bjanko podršku.
A možda je upravo to njegova najvažnija politička poruka: promjena nema smisla ako novi ljudi samo preuzmu stare navike.
Republika Srpska ne treba manje kritike vlasti. Treba je više. Ali joj treba i opozicija koja je dovoljno ozbiljna da kritiku može podnijeti i unutar vlastitih redova. Jer prava provjera opozicionara ne dolazi dok napada vlast. Dolazi onda kada mora da bira između principa i vlastitog političkog saveznika.
