Darko Babalj u svom intervjuu na BN-u ponovo je pokušao da se predstavi kao „glas opozicije“, ali iza njegovih rečenica krije se niz kontradiktornosti. Dok kritikuje režim zbog „koka nosilja“ i „ovaca“, zaboravlja da je upravo on jedan od ključnih ljudi koji je godinama održavao SDS u raskolu.

Upućeni izvori tvrde da je Babalj bio taj koji je gurao Draška Stanivukovića u prvi plan, svjesno slabeći poziciju stranke i otvarajući prostor za lične kombinacije.

Upravo su odnosi SDS-a sa Draškom Stanivukovićem mjesecima bili jedno od ključnih žarišta opozicionog sukoba.

Prema tada objavljenim informacijama, većina Predsjedništva SDS-a podržala je mogućnost spajanja sa PSS-om i kandidaturu Draška Stanivukovića, dok su protiv bili pojedini istaknuti članovi SDS-a, poput Ljubiše Petrovića. Darko Babalj naveden je među onima koji su podržavali takav aranžman.

Njegove izjave u intervjuu zvuče kao da je „prozor u budućnost“ – govori o krahu režima, o „pravdi“ i „poštenju“, ali istovremeno se ponaša kao da nema nikakve odgovornosti za stanje u SDS-u.

Još jedna kontradiktornost u Babaljevom nastupu jeste njegovo izbjegavanje da da konkretan odgovor na ključno pitanje – šta je Branko Blanuša radio kod Milorada Dodika i kakve informacije o tom susretu ima Nebojša Vukanović. Umjesto da jasno kaže šta se dešavalo iza zatvorenih vrata, Babalj se kreće u opštim frazama o „pravdi“ i „poštenju“, dok javnost ostaje bez odgovora.

Ako režim, kako tvrdi, toliko ne odgovara, zašto se onda ide na razgovore iza zatvorenih vrata sa Dodikom?

Babalj se predstavlja kao borac protiv korupcije, a u isto vrijeme prećutkuje da je bio dio sistema koji je godinama pravio dilove sa režimom. Njegova priča o „pravdi“ i „poštenju“ zvuči kao reciklaža – obećanja koja nikada nisu sprovedena.

Za razliku od njega, Nebojša Vukanović dosljedno raskrinkava i režim i „opozicionare po potrebi“. Vukanović jasno pokazuje da Babalj nije opozicionar, nego čovjek koji je spreman da žrtvuje stranku radi ličnih kalkulacija.

U suštini, Babalj je tipičan primjer „opozicionara“ koji kritikuje režim, ali ga istovremeno održava u životu. Njegove kontradiktorne izjave pokazuju da nije riječ o iskrenoj borbi za promjene, nego o pokušaju da se zadrži na političkoj sceni.

Ako se traži stvarna alternativa režimu, ona se ne nalazi u Babalju – nego u ljudima poput Vukanovića, koji ne kalkulišu i ne prave zakulisne dogovore.

U najnovijem gostovnaju na BNTV, Ognjen Bodiroga je mnogo više prostora posvetio Nebojši Vukanoviću nego pitanju koje posljednjih dana potresa opozicionu scenu Republike Srpske – zbog čega se predsjednik SDS-a Branko Blanuša sastajao sa Miloradom Dodikom i šta je konkretno tražio na tom sastanku.

Bodiroga Vukanoviću zamjera gotovo sve: od načina organizovanja njegove stranke i političkog djelovanja, do toga što kritikuje SDS i pojedine njegove funkcionere. U jednom trenutku Vukanovića čak svrstava među „dva velika diktatora u Republici Srpskoj“, a potom ga javno poziva na politički duel, ali poslije izbora.

Ali upravo tu nastaje problem sa takvom vrstom političkog odgovora. Jer javnost ne traži od Bodiroge dodatne obračune sa Vukanovićem, već objašnjenje onoga što je mnogo konkretnije: šta se razgovaralo na sastanku Branka Blanuše i Milorada Dodika 7. jula?

Blanuša je sam potvrdio da je sastanka bilo. Objasnio je da je razgovarao sa Dodikom zbog problema SDS-a sa američkim sankcijama, blokiranim računom i nemogućnošću finansiranja stranke iz budžeta. Kasnije je pravni tim SDS-a ponovio da je tema bila budžetsko finansiranje stranke i potraživanja SDS-a prema budžetu.

I upravo tu javnost ima sasvim legitimno pitanje.

Ako je problem bio finansiranje SDS-a iz javnih sredstava, ako je postojala odluka Ustavnog suda i ako je riječ o ostvarivanju zakonskog prava političke organizacije, zbog čega se o tome razgovaralo sa liderom druge političke stranke?

Milorad Dodik jeste predsjednik SNSD-a, ali pitanje finansiranja političkih stranaka i izvršavanja sudskih odluka nije pitanje partijskog dogovora, već pitanje rada nadležnih institucija. Zato objašnjenje „išli smo kod Dodika zbog finansiranja“ samo po sebi ne zatvara priču. Naprotiv, otvara dodatna pitanja: šta je tačno traženo, od koga, na koji način, šta je dogovoreno i da li je nakon tog razgovora preduzet bilo kakav konkretan institucionalni korak?

To je pitanje na koje bi javnost mnogo više očekivala odgovor nego na još jedan politički obračun sa Vukanovićem.

Posebno je zanimljivo što Bodiroga u istom intervjuu pokušava da predstavi SDS kao stranku koja se suprotstavlja vlasti, govori o njenim propustima i podsjeća na opozicione inicijative. Međutim, kada se pojavi konkretan slučaj susreta predsjednika SDS-a sa liderom SNSD-a, umjesto potpunog obrazloženja dobija se nova salva optužbi na račun Vukanovića.

Vukanović je posljednjih dana upravo to pitanje postavio javno. Njegova kritika nije samo pitanje toga ko se s kim sastao, nego da li postoji politička komunikacija između dijela opozicije i SNSD-a koja prevazilazi ono što se javno govori o odnosima vlasti i opozicije.

I tu je mnogo važnije posmatrati poteze nego političke deklaracije.

Jer, s jedne strane slušamo o beskompromisnoj borbi protiv SNSD-a. S druge strane, predsjednik SDS-a odlazi na sastanak sa predsjednikom SNSD-a i razgovara o finansijskom problemu svoje stranke.

Za to vrijeme, Bodiroga najveći dio odgovora usmjerava prema Vukanoviću.

Čak ga poziva na duel u kojem bi se, kako kaže, razgovaralo o tome ko sarađuje sa vlašću, gdje rade članovi porodice, koliko zarađuje SDS-ov odbor u Foči, a koliko Vukanovićeva politička organizacija.

Sve to može biti tema političke rasprave. Ali ne odgovara na osnovno pitanje.

Šta je Branko Blanuša tražio kod Milorada Dodika?

Zato se cijela priča ne može svesti na to ko je glasniji u napadima na Vukanovića. Mnogo je važnije šta su konkretno radili oni koji danas traže povjerenje birača kao opozicija.

Banjaluka je jutros osvanula obljepljena novim plakatima Alternative, a poruka je ovog puta direktno usmjerena prema Branku Blanuši i famoznom sastanku sa Dodikom koji je posljednjih dana uzdrmao SDS i dodatno otvorio pitanje odnosa unutar opozicionog bloka.

Na plakatu, uz fotografiju Blanuše i Igora Dodika ispred lifta, stoji veliko pitanje: „Koliko je u kesi, profesore?“

Alternativa je uz fotografije plakata poručila: „Sinoć smo bili vrijedni. I dalje čekamo odgovor. Koliko je u kesi profesore?“

Time se, očigledno, aludira na pitanje koje je nakon objavljivanja snimka otvorio dio opozicije – šta se zaista razgovaralo na sastanku i da li je, osim pitanja finansiranja SDS-a, bilo još nekih dogovora.

Blanuša je nakon objavljivanja snimka potvrdio da je početkom jula razgovarao sa Miloradom Dodikom. Objasnio je da je riječ bila o problemu finansiranja SDS-a zbog američkih sankcija i blokiranog stranačkog računa, navodeći da je sastanak održan upravo zbog toga.

Međutim, sadržaj razgovora nije zabilježen na snimku, pa javnosti i dalje nisu poznati svi detalji susreta. Upravo zbog toga pitanje koje sada postavlja Alternativa dobija dodatnu političku težinu: šta je dogovoreno iza zatvorenih vrata?

Nebojša Vukanović je među prvima zatražio odgovore od Blanuše i otvoreno doveo u pitanje njegov susret sa Dodikom, dok je i Ljubiša Petrović javno tražio objašnjenje od predsjednika SDS-a.

Vukanović je najavio i da će nove detalje o ovom događaju otkriti nakon izbora.

Za sada je jedno sigurno – snimak je otvorio mnogo više pitanja nego što je ponudio odgovora, a poruka Alternative sa zidova Banjaluke sada ih dodatno vraća u prvi plan:

„Koliko je u kesi, profesore?“